Osijek (njemački Essegg, mađarski Eszék) jest grad, riječna luka i sjedište Osječko-baranjske županije, gospodarsko, prometno i kulturno središte Slavonije. Leži na desnoj obali rijeke Drave, 21 kilometar uzvodno od njezina utoka u Dunav. Na trasi je europskoga prometnog koridora Vc (Budimpešta – Osijek – Sarajevo – Ploče). Željezničko je i cestovno čvorište podravskih i posavskih prometnica s prometnicama iz BiH i Mađarske. U njemu se nalazi međunarodna riječna luka (od 1975.), a 20 kilometara jugoistočno od grada smještena je Zračna luka Osijek.
Osijek je do Domovinskoga rata bio središte razvijene prehrambene (mlinovi, šećerana, pivovara, mljekara, proizvodnja bombona i čokolade), kemijske (Saponia, preradba plastike), tekstilne, metalne i građevinske industrije te proizvodnje stočne hrane, opeke i dr., što je među ostalim rezultat njegove bogate poljoprivredne okolice (uzgoj žitarica, industrijskoga bilja, stoke). Danas je obujam industrijske proizvodnje dosta smanjen.
Osijek se sastoji od Gornjega grada, Donjega grada i Tvrđe, 1786. odlukom Josipa II. ujedinjenih u jedinstveni grad, te Novoga grada i Retfale (priključene 1947). Među arheološkim nalazima ističu se kameni, glineni i koštani predmeti iz neolitika, sjekire iz bakrenoga i brončanoga doba, te predmeti latenske kulture iz željeznoga doba; iz rimskoga doba ostatci arhitekture, mozaici, skulpture, novac, oružje, natpisi, sarkofazi i dr. Na lokalitetu Bijelo Brdo nedaleko od Osijeka razvila se u X–XII. st. ranosrednjovjekovna tzv. bjelobrdska kultura.
Za osmanske vlasti imao je orijentalne značajke; isticali su se drveni Sulejmanov most (1566.), koji je vodio do Darde i služio za vojne potrebe i promet, te Kasim-pašina džamija s turbetom u varoši (1558.) i Sulejman-hanova džamija uz kaštel, na mjestu čega je nakon oslobođenja od Osmanlija grad ponovno oblikovan i pretvoren u barokni grad-tvrđavu, jednu od najbolje očuvanih baroknih cjelina u Hrvatskoj.
Povijesna jezgra grada Tvrđa, s nizom vojnih, civilnih i crkvenih zgrada, nastaje u XVIII. stoljeću gradnjom modernizirane tvrđave s bastionima (1712. – 1722., projekt Jean Petis de la Croix; osim Vodene kapije i bastiona sv. Eugena većinom srušeni nakon 1923.), unutar koje su podignuti na glavnome trgu s baroknim kužnim pilom Sv. Trojstva (1730.) zgrada magistrata (1702.; danas Muzej Slavonije), Glavna straža s tornjem i arkadama (1709.), Slavonska general-komanda (1726.) i gimnazija (1881., Herman Bollé) te u okolnim ulicama niz vojarna, franjevačka crkva Sv. križa (1709. – 1732.; na mjestu Sulejman-hanove džamije) sa samostanom, isusovačka crkva sv. Mihovila (1725. – 1748.; u blizini nekadašnje Kasim-pašine džamije), kuće Janković, Plemić i dr.
Zapadno od Tvrđe, uz kapucinski samostan (1706. – 1710.) s crkvom sv. Jakova (1723. – 1727.) počinje se tijekom XIX. stoljeća urbanistički pravilno i sustavno izgrađivati Gornji grad, reprezentativni dio grada, koji je preuzeo funkciju vjerskoga, političkoga i gospodarskoga središta. Njegov nagli razvoj počinje u XIX. stoljeću; u današnjoj Županijskoj ulici grade se klasicistička palača županije (1834. – 1846., Nikola Hild), građevine u historicističkome stilu poput kazališta (1866.; danas HNK u Osijeku) i sinagoge u neomaurskome stilu (1869.; srušena u II. svjetskome ratu) te na kraju neogotička konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894. – 1898., Gerhard Franz Langenberg), nastala na poticaj Josipa Jurja Strossmayera na mjestu manje barokne crkve iz 1732. Na početku ulice podignut je 1859. i kompleks Tvornice žigica. Uz historicističke palače u Jägerovoj i Radićevoj ulici (kuća Maksimović Vladimira Nikolića, 1890-ih) početkom XX. st. nastaje i niz secesijskih ostvarenja, većinom u Europskoj aveniji (niz kuća Ante Slavičeka, Wilhelma Carla Hofbauera i dr.; pošta, 1912.; kino Uranija Viktora Axmanna, 1912.).
Nakon Prvog svjetskoga rata oko perivoja južno od Tvrđe realiziran je niz reprezentativnih protomodernističkih i modernističkih javnih građevina (gradska štedionica u Kapucinskoj ulici Alfreda Albinija, 1931.) te vila (Axmannova kuća Grubić) i stambenih zgrada (kuća Fulla Franje Dlouhyja i Alberta Fulle; kuća Helfrich Ljudevita Pelzera).
